Bolna ispovijest Beograđanke koja je svoju bebu ostavila u porodilištu

Kada sam ostala u drugom stanju bila sam mlada i bez podrške roditelja da sačuvam dete. Zatrudnila sam sa čovjekom koji nije imao namjeru da me oženi, niti da podijeli sa mnom odgovornost. Bacio mi je novac u lice za abor.tus, okrenuo se i otišao…”.

Ovim rečima počinje bolnu ispovijest za “Blic” Z. M. iz Beograda, koja je pre više od 20 godina ostavila svoje dijete i nastavila dalje. Nikada je nije potražila.

Kako nam kaže, sa roditeljima se posvađala, a muškarac sa kojim je zatrudnila prekinuo je sa njiom svaku komunikaciju.

– Podrška su mi bile dvije drugarice i žena kod koje sam iznajmila sobu – priča nam.

Prema podacima iz prošlog mjeseca, 268 mališana u Srbiji čeka na usvajanje, dok oko 800 parova pokušava da usvoji dijete.

Priča naše sagovornice nije usamljena, napuštene djece je, nažalost, oduvijek bilo, a razlozi zašto se neko odlučio na taj korak često ostaju nepoznanica. Za ovakav čin nema opravdanja, ali jedno je sigurno, niko iz te priče ne izlazi neoštećen.

– Ne želim da govorim u preciznom vremenskom okviru iz razumljivih razloga i molila bih da me shvatite. Dakle, bilo je to prije više od 20 godina, bila sam mlada. Otac je bio strog, a majka ga je slijepo slušala. Mladost ludost, a vremena teška, svi smo imali velike snove i težili ka nečemu boljem, pa tako i ja… – priča ova Beograđanka i nastavlja:

“Momak s kojim sam ostala u drugom stanju bio je približno mojih godina i nije bio zreo i spreman da sam donosi odluke već su to roditelji uradili umjesto njega. Ljubav je slepa i kao i na početku svake veze, sve je lijepo. Naravno, odmah sam pristala na sve i poslije kraćeg zabavljanja ostala sam trudna. Nisam u početku ni znala niti razmišljala o tome, ali kada sam shvatila o čemu se radi, razmišljala sam kad je pravi trenutak da mu kažem, maštajući o tome kako se on raduje našem djetetu i da je to ljubav za cijeli život. Kažem, bili smo mladi”.

Da neće biti vjenčanja, kao i da on nikako ne želi da bude otac, Z. M. je naslutila kada je šetajući Kalemegdanom izgovorila rečenicu: „Želim da budem tvoja žena”. Uslijedio je hladan tuš, “šamar” koji će zauvijek pamtiti – odgovorio je da od toga nema ništa, a onda je počeo da je izbjegava…

“Bacio mi u lice novac za ab,ortus”

– Moje dvije drugarice znale su da sam trudna, roditeljima nisam smjela da kažem ništa. Nadala sam se da će on da popustiti. Međutim, počeo je da me izbjegava. Nije ga bilo u gradu, na onim mjestima gdje smo se nalazili. Zvala sam telefonom i za mene nikada nije bio kod kuće, sve dok nisam zamolila drugaricu da pozove i predstavi se kao neka druga osoba i upalilo je, javio se. Pošto mi je knedla bila u grlu, ona je nastavila da razgovara sa njim, međutim on za mene nije htio da čuje i poslije kratke prepirke rekla mu je da sam trudna. Muk. Drugarica nam je ugovorila sastanak i on je shvatio da nema kud – priča naša sagovornica.

Kada je došao, bio je rumen u licu i kasnio je, objašnjava Z.M. Bio je nervozan i bijesan, a to rumenilo, kako je kasnije shvatila bili su šamari koje je, kako pretpostavlja, dobio od svog oca. Bacio joj je u lice novac za ab,ortus i rekao da on sa tim ne želi da ima nikakve veze.

Razgovor sa roditeljima

Iako je vrijeme brzo prolazilo, stomak još nije bio toliko vidljiv. Pošto je ab,ortus već bilo nemoguće obaviti, nije joj preostalo ništa nego da porazgovara sa roditeljima.

– Mislila sam da če majka razumjeti, pa sam se najprije njoj i povjerila. Ali do nje je bilo nemoguće doprijeti… Kao da je bila gluha i sluhepa za mene, samo je rekla – vidjećeš šta će ti otac reći, ako mu smiješ na oči. Bila je takva jednostavno, mislila je da je meni dovoljno da imam šta da jedem, da imam odjeću i obuću, krevet i da je roditeljska dužnost time završena. Bila je kruta prema meni, a otac, još gori. U suzama, otišla sam ocu i kao iz topa rekla da sam trudna. Sjedio je za stolom i popravljao tranzistor, podigao je pogled i rekao da od danas nema ćerku. Poznavajući njega, to je bilo to. Uzela sam na brzinu nešto stvari i u suzama uputila se kod tetke. Moja majka je brže bolje njoj telefonirala, te je ova još s prozora gdje me je čekala osula paljbu kako sam mogla obrukati porodicu – priča svoju bolnu ispovest naša sagovornica.

Do kasne trudnoće morala je da radi

Ni od tetke nije dobila veliku podršku, već gomilu kritika. Doduše, dobila je nešto novca i ručak i to je bilo to.

– Pozvala sam drugaricu koja je zamolila roditelje da nekoliko dana ostanem kod njih. Nisu ni njeni „širokih shvatanja“, ali kako, tako prihvatili su me da se barem naspavam i odmorim tih nekoliko dana. Nisu bili oduševljeni, ali nisu bili ni neprijatni prema meni. Provele smo sate i sate u razgovoru šta da radim i kako, s obzirom na to da nešto novca što imam neće potrajati ne znam koliko. Iznajmila sam sobu kod jedne starije gospođe, pokušala da nađem neki posao dok još uvijek mogu da radim. U samom startu iskreno sam rekla kakav problem imam, ona je bila od onih što razumiju šta je mladalački život, pa joj nije bio problem da primi na stan trudnu djevojku. Čak mi je i pomogla da nađem posao kod njenog rođaka dok sam još mogla da radim. Srećom, trudnoća je bila stabilna i bez ikakvih poteškoća, a možda samo o tome nisam ni imala vremena da razmišljam. Radila sam skoro do osmog mjeseca, čistila, prala sudove, pomagala oko ručka, tako da sam sve vrijeme bila u pokretu, sjeća se Z. M.

Porođaj, a ti shvataš da si sam

A onda je uslijedio i taj momenat – porođaj. Bio lak, sve je išlo brzo, a ona je, kaže, shvatila odavno da nema kud sa djetetom, da nema krov nad glavom i da je – sama.

Kako objašnjava, detaljno je preslišala svoju odluku i shvatila da će tom djetetu biti bolje sa nekom drugom porodicom.

– Znam da je djevojčica, i da je rođena zdrava. Nisam je ni pogledala – potresno je priznaje Z. M.

“Isplakala sam se za dva života”

Poslije porođaja, uslijedio je povratak u podstanarsku sobu. Sama. Bebu je ostavila u porodilištu.

foto: Facebook

– Mjesec dana nisam ustala iz postelje. Plakala sam danonoćno i isplakala se za dva života. Bila sam mlada i bila sam sama u tuđem stanu, u tuđoj kući, sa ljudima koji mi nisu u srodstvu. Dvije drugarice su mi dolazile u posjetu, a sa mnom je vrijeme provodila stanodavka u poznim godinama, koja me ništa nije pitala niti osuđivala. Jedino što sam tom djetetu mogla dati je život i dobro zdravlje i jedino što sam mogla jeste da joj poželim sreću – iskrena je.

Poslije dva mjeseca oporavila se fizički u potpunosti i mogla je da nastavi dalje.

– Našla sam posao gdje sam radila i prekovremeno. Kada je umrla stanodavka, njen sin je prodao stan i opet sam se našla na ulici. Iz početka i iznova krenula sam dalje – priča naša sagovornica, koja je kasnije napustila Beograd i život nastavila u drugoj zemlji.

“Ja sam za nju umrla onog dana kada sam je rodila”

Ostavljena djeca često sebi postavljaju pitanje zašto su napuštena i da li će ih roditelji ikada potražiti? Koliko god vremena prošlo, oči ostavljene djece su cijelog života širom otvorene, u nadi da će se vratiti mama i tata, ili barem jedno od njih.

– Kada nešto raste u vama i kada ga nosite ispod srca, znate li koliko je teško odvojiti se? Naravno da mi je teško i da taj krst nosim do kraja života. Nisam mogla nigde sa njom, roditelji su me se odrekli, a kasnije sam se odrekla i ja njih. Nemam pojma ni kako su niti me zanima, promijenila sam ime, promijenila grad, državu, promijenila sve… Tek poslije 10 godina stvorili su se uslovi da izdržavam dijete, ali tad je već bilo kasno. Zamolila sam drugaricu da dođe do nekakvih informacija i to što mi je rekla je lijepo i to dijete je vjerujem sretno daleko od mene. I za mene i za nju najbolje je da se nikada ne sretnemo jer da sam imala podršku bilo koga, mi bismo danas bile zajedno. Nisam bila sa njom kada je učila da hoda, da priča, da jede, kada je pošla u školu… Kad bismo se srele nas dvije bismo bile kao dva stranca iako sam joj majka, a to je mnogo teško osjećanje. Ne radi se o osudi, oprostu, ali nekada je najbolje ne biti dio nečijeg života. Voljela bih da nikada ne sazna da je usvojena, ako su to sakrili od nje i da bude srećna. Ja sam za nju umrla onog dana kada sam je rodila – završava je svoj bolnu ispovijest za „Blic“ Z. M. iz Beograda.

(Blic.rs)